~ Koraci ~
Bilo je to retko vrelo letnje veče u gradu Petropolisu. Večeri su, iako je leto, zbog visokih zgrada koju su skrivale i bacale senku na ulice, obično hladne. Ali ovo je bilo naročito sparno, vazduh je bio suv, gotovo zagušljiv. U takvim uslovima, grozničave zapare i prave letnje žege, stanovnici ovog velikog grada su izašli na ulice u bezuspešnoj potrazi za osveženjem. Ulice su bile prepune građana. Svi su se gurkali, kuškali, na to odvraćali psovkama, pljuvanjem, posle bi nastavljali svoj dugačak put ka kakvim bilo mestom pod mesečinom, no, on bi se uvek završavao …
Baš tu, među tom gomilom jadnog, iznurenog sveta, našao se on, po prvi put posle bog-zna koliko vremena, na vrelim ulicama gradskog asfalta. On – Petar Petrović.
Sviđa mi se, odlično napisano.
[video]
I ate this in Prague. : )
Supercalifragilisticexpialidocious!
Um diddle diddle diddle um diddle ay
Katarina je stajala u zadimljenoj sobi sa malom Nađom u rukama i grčevito se svađala sa ostalim ženama. Njen muž je bio na tri koraka i pospano posmatrao.
Katarina beše u pravoj jarosti. Obrazi su joj bili rumeni kao cvekla, oči joj sevahu. Ona se raspravljala i borila sa svima, glasno vičući i levom, slobodnom rukom preteći. Katarina je bila lepa čvrsta i nadasve gorda dvadesetdvogodišnja devojka duge crne kose svezane u rep, čvrstog držanja i energičnog hoda. Mala Nađka, njena ćerka, je imala tek deset meseci i u ovaj mah je iz sveg glasa plakala preplašena majčinom vikom. Njen muž, Nikola, je bio dvadesetčetvorogodišnjak, bivši student Elektro-tehnike, koji je pre godinu dana napustio fakultet kako bi obezbedio hranu i smeštaj svojoj porodici radeći najteže fizičke poslove na gradilištima.
Sva njihova beda mogla se opaziti samim pogledom na njihove iscepane, stare stvari, uflekane, nekoliko puta zakrpljivane. Oni su već godinu i po živeli u jednoj iznajmljenoj sobici iz koje ih sada izbacuju zbog neplaćene kirije.
Kartina se zbog toga žustro svađala i molila nemilosrdnu gomilu. Nikola nije imao snage.
- Šta vi mislite?… Ne možete tako. Ne dam! … Ah, molim vas nemojte. Pa, gde ćemo? Nađica je mala. Tek deset meseci. Zar na ulicu? – čas je vikala, čas tužnim glasom molila Kaća.
- Nego, na ulicu, na ulicu! – zavapi jedna debela žena.
- Šta vam možemo, što ne plaćate na vreme. Kako svi drugi mogu? – zaskiči druga, žgoljava starica.
- Ma ćuti ti prosta krmačo i ti kosturašo… Šta vi znate o nama?… Ah, kad vas dohvatim, sve ćete mi platiti… Ali, molim vas još samo jednu nedelju… – i ona nežnim, milim pogledom punim tuge, iscrpljenim, iskidanim, izmučenim očicama pogleda na svoga muža.
Ona je tražila pomoć, tražila podršku, zaštitu i ljubav. Nikola to u ovom trenutku, nije mogao da joj pruži. Bio je umoran, iscrpljen, pospan od života. Kapci su mu do pola prekrili otupele crne, nekada kestenjaste a sada crne oči. Lice mu beše bledo kao u samrtnika. On samo obori pogled, priđe uze Nađu i izašavši napolje sede na stepenište da čeka ishod.
Katarina je sve više besnela.
- E, sad ćete videti kokoške jedne… – i poče ih šamarati sve odreda i čupati za kosu.
Like.
[video]
[video]
http://www.imdb.com/title/tt0467200/
Odličan film.